Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju Druge vazmene nedjelje
i u slavlju sakramenta svete potvrde
u župi bl. Alojzija Stepinca u Dugoj Resi
27. travnja 2025. u 10 sati
a. Pozdravom uskrsloga Gospodina pozdravljam sve vas, braćo i sestre, a
osobito vas, dragi krizmanici i krizmanice, u ovome otajstvu Božje ljubavi, u ljepoti
dana Gospodnjega koji zovemo Bijelom nedjeljom ili Nedjeljom Božjega milosrđa.
U zajedništvu sa subratom u svećeništvu Fabijanom (Štedulom) radujem se s
vašim župnikom i dekanom prečasnim gospodinom Željkom (Nestićem) i zahvaljujem
mu za njegovo brižno služenje, zajedno sa župnim suradnicima i suradnicama.
Zahvalno pozdravljam i vas, kumovi i kume naših krizmanika. Vi ste ne samo slika
nego i živa, bliza prisutnost Crkve ovim mladim kršćanima i kršćankama.
Radujem se i čestitam vama, dragi očevi i majke, djedovi i bake, vjeroučitelji i
nastavnici, rodbino i prijatelji, svima vama koji ste dionici pripremanja za ovo slavlje i
za nove životne korake.
b. U ovome slavlju ponovno pronalazimo snagu i ljepotu kršćanskoga života; u
njemu živi zajedništvo ne samo ove župe, nego cijele naše nadbiskupije, što se očituje
naročito u molitvenoj blizini i blagoslovima koje vam donosim od našega zagrebačkog
nadbiskupa Dražena.
No, ovih smo dana u posebnome zajedništvu s cijelom Crkvom. Današnje
slavlje pamtit ćemo i po tome što smo, nakon jučerašnjega sprovoda pape Franje, u
vremenu molitve i iščekivanja novoga pape.
U svemu što se govorilo i što će se govoriti, mi na svaku službu i životu Crkvi
gledamo u svjetlu dara Božjega Duha.
Osim što Isus učenicima pokazuje znakove svoje muke, daje im i znak svoga
Uskrsnuća, svoga života, dar Duha Svetoga. Crkva se rađa iz dara Uskrsnuća i živi po
daru koji ostaje živjeti u nama snagom Duha koji nas čini novim stvorenjima.
Ovih sam dana razmišljao upravo o tome, što nije detalj, nego bit.
Bez Duha Svetoga u Crkvi se ništa ne može ni razumjeti ni živjeti. Ali ne samo
u Crkvi. Ljudski se život, život svijeta, bez Božjega Duha ne razumije i ostaje
besmislen.
Mi polazimo uvijek od dara, jer shvaćamo da najvažnije u životu nije zasluga niti
naše postignuće, nego dar. Razmislimo malo: jesmo li mi zaslužni što živimo; jesmo li
– u konačnici – mi zaslužni za radost, za ljubav, za slobodu. Sve su to darovi…
Zato i život pape valja promatrati upravo u toj darovanosti koja je za nas ljepša i
plodonosnija, ako taj dar prepoznajemo i za njega zahvaljujemo. Naš je život
protegnut u Božjemu Duhu od Božje promisli, začeća do vječnosti.
c. Papa Franjo svakodnevnu je euharistiju slavio u kapeli Doma svete Marte, u
kojoj je ponad oltara ispisan zaziv: Veni Sancte Spiritus, reple tuorum corda fidelium –
Dođi Duše Sveti, ispuni srca svojih vjernika. Pod tim je natpisom, nakon preminuća,
najprije bilo izloženo njegovo tijelo.
Zatim je preneseno u baziliku sv. Petra, gdje je do danas bilo položeno ispod
veličanstvenoga baldahina koji iznutra nad oltarom ima lik goluba, simbol Duha
Svetoga, dok je u pozadini, u apsidi također sjajio takav lik, djelo istoga umjetnika
Berninija.
I prije nego li bude položen u grob u Bazilici svete Marije Velike, ponovno će ga
s drevnih mozaika i s oltarnoga baldahina pratiti isti simbol Božjega Duha po kojemu
je stvoren svijet, snagom kojega se Bog utjelovio u krilu Djevice Marije i uskrsnuo da
bi nama darovao vječni život.
I lijepo je da će tijelo pape Franje počivati u istoj crkvi u kojoj je pokopan i
spomenuti veliki kipar i arhitekt Gian Lorenzo Bernini, sa skromnom naznakom njihova
obiteljskog groba.
I još nešto. Pape, čiji su grobovi u Bazilici svete Marije Velike na ovaj ili onaj
način povezani su s hrvatskim narodom i vjernicima, ali i puno drugih znakova, kao što
su: sveti Jeronim, sveti Ćiril i Metoda, odnosno odobravanje liturgijskih knjiga na
staroslavenskome jeziku, pa sve do mlade mise koju su tamo slavili blaženi Alojzije
Stepinac i kardinal Franjo Šeper.
d. Takvih je poveznica bezbroj. I ne trebamo ići daleko. Dovoljno je zaviriti u
naše malene živote da bismo se divili i bili zahvalni. A Božji Duh on je razlog svih
naših radosti i ljepote.
Danas molimo za preminuloga Papu i ujedno za svjetlo Duha kardinalima koji
će birati novoga nasljednika apostola Petra. Ni kod jedne crkvene službe ne veličamo
čovjeka; bilo bi to suprotno kršćanstvu. Apostol Pavao nas trajno poučava: „Milošću
Božjom jesam što jesam“ (1Kor 15, 10)
Molimo za Crkvu, za našu Nadbiskupiju i za ovu župu, svjesni istine koju
pjevamo: Bez božanstva tvojega čovjek je – bez ičega!
e. Draga braćo i sestre, današnje slavlje skuplja puno darova; puno je ljudskih
života, spomena, molitava i nadanja utkano u ovo zajedništvo; puno je nakana koje
donosimo pred Gospodina.
Prepoznajmo ovaj milosni trenutak, u kojemu nam Bog očituje svoju blizinu i
otvara srce za svoju Riječ i znakove.
Zato uđimo u ovo slavlje dopuštajući Bogu da nas dodirne i zahvati.
I dok zahvaljujemo za ljude i dobra koje nam je Bog darovao i koje smo s njime
ostvarili, vidimo i svoje grijehe za koje se iskreno kajemo. Ponizna srca zamolimo
Boga koji nam je objavio svoje milosrđe da nam oprosti grijehe i udijeli uskrsni mir
obraćenja srca.
Homilija
Liturgijska čitanja: Dj 5, 12-16;
Otk 1,9-11a.12-13.17-19; Iv 20, 19-31
1. U zatvorenost apostola dolazi Isus; među svoje, kao otvorenost. Isus uvijek
donosi otvorenost i slobodu, čak i kada je čovjek izvanjski zatvoren. To čini Kristov
Duh.
Isus dolazi među svoje, posred njihova straha. On je u središtu; ne postavlja se
iznad njih; svi su mu važni. On je susret i poveznica. On je snaga ljubavi, a ljubav
povezuje. Lijepo je rečeno da je u ljubavi sve povezano.
To je susret bez velikih gesta. Sav je sadržan u prisutnosti. Isus je među njima.
To je dovoljno, jer je prisutnost drugo ime ljubavi. Nakon uhićenja, procesa osude,
muke, Isus ne osuđuje, ne prigovara, ne napušta svoje. On je s njima kao snaga
zbližavanja i zajedništva.
I naviješta mir. Mir vama. Zvuči poput melema, kao dodir ljudskih strahova, kao
liječenje grijeha i slabosti; kao zaštita neostvarenih snova i nada; kao zagrljaj naših
tuga.
2. Događaji nakon uskrsnuća nisu jednostavna ukazanja uskrsloga Isusa, nego
su susreti koji u sebi imaju i radost i zbunjenost i poniznost i širinu.
I osam dana nakon tih susreta, ponovno je tamo s njima. Poslao ih je da idu
putovima, da nose Radosnu vijest, a nalazi ih ponovno u istoj dvorani njihovih
tjeskoba. No, Isus ponovno ne podiže glas i ne prijeti; ne uzmiče pred njihovim
nesavršenostima. Ne umara se ponovno biti s njima, prati ih u trenutcima rasta vjere.
Pogledaj, dodirni rane, možeš staviti prst i ruku… Uskrsnuće nije zatvorilo rane
od čavala i koplja, jer Isusova smrt na križu nije tek slučajna nesreća koju treba
zaboraviti. Te su rane Božja slava, najuzvišenija točka koju je mogla očitovati Božja
ljubav i zbog toga će ostati zauvijek otvorene.
Isus je učenicima dopustio vidjeti svoje rane, svu svoju ljudskost, ali unutra se
nalazi i svo njegovo božanstvo.
3. Mi smo tu istinu u Vazmenomu bdijenju ostavili zapisanu na Kristovoj
prisutnosti koju čitamo u svojim crkvama, u ovome vremenu osobito u uskrsnoj svijeći.
Tu su njegove rane označene zlatnim kuglicama. One označuju zrna tamjana koji
pripada štovanju božanstva. Eto kako je divno spojena muka križa i slava pobjede nad
smrću!
Na uskrsnoj je svijeći zapisano ono što smo čuli iz Knjige otkrivenja:
„Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke
vjekova te imam ključeve smrti, i podzemlja. Napiši dakle što si vidio: ono što jest i što
se ima dogoditi poslije.“
U svemu uvijek odjekuje Učiteljev glas: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! To
zadnje blaženstvo je za nas, za svakoga tko osjeća neku muku, tko traži Boga, tko se
spotiče i tko ponovno želi početi. Tako završava Evanđelje i tako započinje naša
povezanost s Kristom u vjeri: započinje blaženstvo, mirisom radosti, s obećanjem
Božjega dara s kojim kršćani prolaze kroz svaku bol i nemire koji su i danas u Europi
obilježeni krvlju, plodovima grijeha i zla.
4. Apostol Petar nas podsjeća da je Kristova ljubav otajstvena snaga Crkve;
izgleda nevidljivom, ali je prisutna. Vidljivom se pokazuje po djelima ljubavi ljudi koji
vjeruju u Krista.
Apostol koji je prošao kroz kušnju svoje slabosti, koga je Isus prokušao
ljubavlju, tražeći od njega poniznu ispovijed da ga voli; on nam govori da trebamo i mi
proći kroz trpljenja i kušnje, ali Kristovo je uskrsnuće početak naše obnove, preporoda
i novoga života.
Naš nas je nadbiskup pozvao da danas razmotrimo i papinsku, Petrovu službu.
Misli su me ovih dana povele do mojega posljednjega osobnog susreta s papom
Franjom. Bilo je to 5. lipnja prošle godine, kada sam pratio našu nogometnu
reprezentaciju na susret s Papom. Primio nas je u Malenoj dvorani (Auletta) Pavla VI.,
pokraj velike Dvorane (Aula) Pavla VI. U toj je dvorani imao i posljednju skupnu
audijenciju i to za medicinsko osoblje koje se brinulo za njega tijekom boravka u
Poliklinici Gemelli.
U toj je dvorani pet slika sa zanimljivim motivima. Na središnjoj slici tematiziran
je zadnji stih iz ‘Božanstvene komedije’, onaj o ljubavi koja pokreće sunce i sve
zvijezde (Demetrescu, “Abbraccio cosmico” L’amor che move il sole e l’altre stelle).
Ostale četiri tiču se apostola Petra, i to onih trenutaka susreta s Isusom u
kojima je vidljiva njegova slabost, njegova malovjernost, kada je trebao očitovati
poniznost: hod po vodi, kad je Petar pod sumnjom počeo tonuti; čudesan ribolov, kad
je trebao zatomiti svoja uvjerenja; pranje nogu, kad je trebao priznati da ne razumije; i
trostruko pitanje o ljubavi nakon uskrsnuća, kada je trebao prihvatiti da mu je
oprošteno.
U takvim se susretima očituje istinitost Apostolskoga prvaka i njegovih
nasljednika, ali i svakoga od nas vjernika i vjernica.
5. Kristova nam ljubav pomaže da izdržimo i ustrajemo. Štoviše, susret s
Gospodinom u nama vjernicima pobuđuje iste osjećaje.
Evanđelje kaže: Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Tamo gdje mi
kršćani živimo tu radost, ona se prenosi na druge. Gdje nedostaje Kristove radosti,
započinju sukobi, svađe, nezadovoljstva, zlostavljanja, nanošenje boli i sijanje tuge.
Ovdje smo zajedno s Kristom živim. U puno darova osjećamo njegovu
prisutnost, a danas su istinski razlog naše radosti krizmanici u kojima Bog po svome
Duhu započinje novo djelo.
Iz naviještenoga Evanđelja za svoju svakidašnjicu možemo učiti o Božjemu
pristupu koji prolazi kroz zidove naših slabosti i straha i ulazi u živote donoseći mir.
Nije rijetko da to čini s onima koji su uvjereni da ga ne mogu vidjeti, koji su uvjereni da
je pokopan. Odatle u tolikim životima obrati, obraćenja; ulazak u živote za koje se
činilo da nikada ne će naći put do Boga?
Kršćanstvo nije ideologija koja bi uvjeravala i prisiljavala da nešto prihvatimo ili
da nešto vjerujemo. Kršćanstvo je religija slobode i radosti koja govori ljubavlju.
Vi, dragi krizmanici i krizmanice, sada ulazite u dob, kada vam neće biti dovoljni
odgovori drugih, nego oni koje u sebi osjećate kao istinite. Drugi vam mogu u tome
pomoći, osobito svojom iskrenošću i vjerom; stavom ljubavi kojim će pokazati da im je
stalo do vas.
6. Ovo je slavlje znakovito za nas, starije, naročito za vas, roditelji. Znam da se
u mislima vraćate na početak života svojih sinova i kćeri. Životne okolnosti nosile su
razne događaje i doživljaje; neki su ostavili udarce i rane. Sve to predajete danas
Gospodinu i zamolite da vam daruje pogled Uskrsnuća, svjetlo srca u kojemu se bolje
vidi i koje vraća radost. Nismo došli samo vidjeti krizmanike, nego vidjeti Isusa koji
dolazi među nas svojim mirom.
Danas molimo da Božji Duh obnovi snagu ljubavi u nama, u ovoj župnoj
zajednici, kako bi ljudi u susretu s vama, dragi krizmanici, ponovno doživjeli ljepotu
evanđeoskih riječi: Obradovaše se… vidjevši Gospodina.
Čuli smo da jedino Toma nije bio s ostalim apostolima. Drugi se boje, ali Toma
očito ne. On izlazi i vraća se. Hrabar je prema neprijateljima, ali on je takav i prema
svojim prijateljima. Nakon što su mu rekli da su vidjeli uskrsloga Isusa, on im kaže da
im ne vjeruje.
On svojim prijateljima zapravo govori: Ako je Krist uskrsnuo, kako je moguće da
ste još uvijek zatvoreni; zašto se bojite? Zajednica koja je u sebi skučena, bojažljiva,
ne može biti svjedokinja Krista koji je pobijedio smrt!
Bog po svetome Tomi govori da se raduje našim traženjima; da ne odbacuje
naše pokušaje, naše dvojbe. Nismo pozvani samo preuzeti tuđe misli, stavove,
ponašanja. Ona trebaju postati naša. Jer: nije nam potrebna naša pamet ni naši
osjećaji ni naše srce da bismo ponavljali ono što misle i čine drugi. Dragi mladi
prijatelji, budite radosni tražitelji; sve provjeravajte, a dobro zadržite, kako kaže sveti
Pavao, i vidjet ćete kako je lijepo biti kršćanin i kršćanka, kako je oslobađajuće biti dio
Crkve, u našoj grješnosti i svetosti, u ljepoti darova kojima djeluje po slabim ljudima.
7. I na kraju: Ne previdimo bitno! Dva stava o kojima nam govori današnje
Evanđelje ne donose plodove u našim osobnim životima i u životu Crkve:
Najprije vidimo da učenici u strahu pred onim što je izvan njihova zajedništva
ostaju zatvoreni, ne dopuštaju se zahvatiti Uskrsnućem.
Zatim vidimo Tomu koji traži odgovore i život izvan zajedništva sa svojim
prijateljima; to što je vani, često privlačno, pokušava unijeti u Crkvu, ali mu ostaje
sumnja.
Dakle, samo u zajedništvu Crkve, sa svim njenim slabostima; samo s
Gospodinom koji svojih ne ostavlja, susreće odgovor koji vraća radost, nadu i
oduševljenje.
Dragi potvrđenici, ovo zajedništvo vjere, ljepota vaše župe, snaga Crkve koja je
u snazi, istini i ljubavi Božjega Duha, darovano je vama i vi njemu. Zahvaljujem Bogu
za vas i znam da će Duh koji danas dodiruje vaše živote progovoriti na neočekivan i
neizreciv način. Jer, što ima danas ljepše u Duga Resi, u našoj hrvatskoj domovini od
ovoga predivnoga slavlja?
Pouzdajte se u Gospodina i ostanite jednostavni, ponizni i radosni nositelji
darova Duha koji je toliko puta ponizio ohole, a uzvisio neznatne.
Amen!